Slobodan Vladušić u intervjuu za Report.rs: „Književnost ima tu osobinu da može da nastane iz svega.“
Danas razgovaram sa Slobodanom Vladušićem, autorom poznatih romana Mi, izbrisani, Veliki juriš i Omama.
Slobodane, započeo bih ovaj razgovor pitanjem: kada i na koji način ste zavoleli književnost?
Ja sam u književnost ušao kao neko ko je više voleo da piše nego da čita. Prvo sam počeo da pišem sastave, koji su vremenom postali nalik kolumnama i pričama. Primera radi, jedan moj sastav iz srednje škole je objavljen u pismima čitalaca jednog opozicionog lista, kasnih osamdesetih godina prošlog veka. U pitanju je bilo moje viđenje političke situacije u zemlji. Tada sam imao 15 godina. Verujem da oni koji su objavili moj sastav – koji je kao pismo čitaoca poslala moja tadašnja profesorica književnosti – nisu imali pojma koliko godina ima autor. Takve stvari su mi bile podstrek da nastavim da pišem. Možda je to i razlog zašto poeziju nikada nisam pisao, već samo prozu. Kasnije, tokom studija, malo sam izgubio ritam pisanja, jer sam postao opsednut čitanjem književnosti i tumačenjem književnih tekstova. Prošlo je dosta vremena dok nisam objavio prvu knjigu proze. To je bio roman Forward, iz 2009. godine, za koji sam dobio stipendiju Borislav Pekić i Vitalovu nagradu. U tom romanu glavni lik je kamera obdarena veštačkom inteligencijom.
Gde pronalazite inspiraciju tokom pisanja?
Na raznim mestima: nešto ideja dolazi iz priča koje čujem oko mene, nešto iz novina, nešto iz knjiga koje čitam, nešto iz mašte, nešto iz privatnog života. Književnost ima tu osobinu da može da nastane iz svega. U svom drugom romanu Mi izbrisani, štampao sam čak i fiskalne račune, a jednom junaku sam dao svoj tadašnji broj telefona. A onda mi je nekoliko meseci kasnije zazvonio mobilni. Bio je to neki nepoznat broj. Na drugoj strani sam čuo mlad ženski glas. Ta osoba mi je kazala da proverava brojeve iz romana kako bi videla koji je broj autentičan a koji ne. Malo smo razgovarali, a onda smo se oprostili jedno od drugoga. To je književnost. Njena draž je za mene upravo u tome što je njeno polje zapravo neograničeno. Mislim da to utiče na intenzitet života pisaca: dok čovek koji nije pisac može da zaboravi neki prividno ili realno nebitan događaj iz svog života, za pisaćim stolom taj događaj može postati efektan književni motiv ili uvod u neku priču.
Napisali ste roman Omama koji govori o životu Miloša Crnjanskog. Koliko je bio veliki izazov da se zaroni malo dublje u kompleksnost piščevog lika i dela kako bi se što bolje razumeo jedan od najvećih umova svih vremena na našim prostorima?
Pošto sam doktorirao na Crnjaskom, moram da priznam da nisam osećao da je predamnom neki naročito veliki izazov. Crnjanski nije pisac koga sam samo čitao, ili tema kojom sam se bavio da bih doktorirao, Crnjanski je osoba o kojoj često razmišljam i o kojoj sam pre romana Omama mnogo i pisao. Na neki način, to mi je prijatelj. Zato sam i pre pisanja romana imao neke vrlo jasne ideje o Crnjanskom, o njegovom karakteru, odnosu sa drugim ljudima, o tome kako bi mogao da postupi u nekim situacijama. Čitaoci su mi uglavnom dali za pravo, jer se Omama do sada prodala u desetak hiljada primeraka, a dobila je i nagradu Beskrajni plavi krug Matice srpske. Što se mene tiče, ja sam uživao družeći se ponovo sa svojim starim dobrim prijateljem iz prošlosti.
Istorijski romani pripadaju žanru koji godinama ne gubi na popularnosti, jer se i nove generacije uvek opredeljuju za ovaj žanr kako bi na zanimljiviji način učile o našoj istoriji. Međutim, postoje i mišljenja da se ne treba previše oslanjati na tačnost informacija iznetih u knjigama, jer uglavnom preovladava fikcija. Kao neko ko piše istorijske romane, kakvo je Vaše mišljenje o tome? Da li istorija treba da se uči isključivo iz stručne literature ili možemo da se oslanjamo malo i na istorijske romane?
Poznata je misao Aristotela da se književnost bavi onim što se moglo dogoditi, a istorija onim što se dogodilo. Danas se književnost i dalje bavi onim što se moglo dogoditi, ali se plašim da smo pod pritiskom da za istorijsku istinu smatramo i ono što se nikada nije moglo dogoditi. U svakom slučaju, istorijski roman ima jednu prednost u odnosu na istoriju a to je što plastičnije dočarava prošlost, što nam pruža mogućnost da jedno vreme ne samo saznamo, već i doživimo. Razume se, legitimno je da istorijski roman modifikuje istoriju, ali nije svejedno na koji način i sa kojim pobudama. Iskusan čitalac to može da otkrije, upravo zato što mu istorijski romani nisu jedini izvor znanja o istoriji; neiskusan čitalac opet, vrlo često meša istinu prošlosti sa istinom istorijskog romana. U svojim istorijskim romanima ja sam više dodavao, nego što sam menjao, a ono što sam dodao, dodao sam zato da bi se u dogođenom jasnije videlo nešto što je možda ostalo neprimećeno ili skriveno. Mislim da u najboljem slučaju istorijski roman nije zamena za istoriju, već mikroskopski pogled na nju.
Koje su to knjige za koje smatrate da svako treba da ih pročita makar jednom?
Uzdržavam se od takvih preporuka, zato što ne verujem da postoji knjiga koja bi odgovarala svakome. A ako bi takva knjiga i postojala, možda to ne bi bio kompliment za nju. Sem toga, nekada stvar nije u tome koju knjigu čitamo, već kako je čitamo. Dva čoveka koji čitaju istu knjigu mogu da je pročitaju na dva različita načina: nekome to može da bude remek delo, a neko može da je zaboravi za pet minuta. Ne radi se tu o poznatom stavu da su ukusi različiti, već prosto o tome da neko zna da čita književnost, a neko ipak ne zna. Za nekoga je književnost samo priča ili likovi sa kojima se može identifikovati, a za nekoga je to saznajni instrument koji ga vodi u jezgro sveta koji se nalazi pred nama ili pak povlašćeni sagovornik. Dakle, ne zavisi sve od knjige, nešto ima i u čitaocu.
Da li radite na nekom novom projektu?
Radim na novom, petom romanu. Za razliku od futurističkih ili sajber romana, poput Forwarda i romana Mi, izbrisani, koje sam do sada pisao ili pak, istorijskih trilera kojima sam bio posvećen u Velikom jurišu i Omami, ovaj roman će se baviti savremenošću i neće imati jasno žanrovsko obeležje. Radim na njemu već duže vreme, ali ne znam kada ću ga završiti, pod uslovom, naravno da ga završim uopšte. Spadam u pisce koji svaki roman koji pišu, zamišljaju kao poslednji, i zato imam neku vrstu straha od onoga na čemu radim: straha da će ostati nezavršeno. Videćemo dakle, šta će ispasti od svega.
Hvala na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor. Želim Vam mnogo sreće i uspeha u karijeri.
Izvor: Marko Veljković, Report.rs, Foto: Slobodan Vladušić
Pratite portal Report.rs na instagramu i fejsbuku
*** ZABRANJENO JE KOPIRANJE INTERVJUA BEZ PISMENOG ODOBRENJA NAŠE REDAKCIJE *** Svako kopiranje i umnožavanje bez pismene saglasnosti portala Report.rs smatraće se grubim kršenjem autorskih prava i biće naplaćeno sudskim putem bez prethodne opomene.