Lazar Jovanović u intervjuu za Report.rs: „Triler je popularan žanr koji je u nikad većoj ekspanziji.“
Danas razgovaram sa Lazarom Jovanovićem, autorom popularnog trilera „Šifra Rajs“.
Lazare, započeo bih ovaj ragovor pitanjem: kada i na koji način se rodila tvoja ljubav prema pisanju?
Ne mogu da precizno izdvojim jedan momenat, od malih nogu i prvih razreda osnovne škole sam piskarao stihove i pesmice. Međutim, rekao bih da sam shvatio da želim da se bavim pisanjem negde pred kraj osnovne škole kada sam stavio tačku na svoj prvi roman. On je ostao neobjavljen, jer je bio sasvim naivan i dečiji, ali mi je ostao drag i poseban upravo zato što je to bio prvi korak ka onome što sam danas u svetu književnosti
Gde pronalaziš inspiraciju tokom pisanja?
Inspiracije ima svuda, i mislim da ni sami autori ne znaju tačno kada će se pojaviti i odakle će doći. Generalno, inspiraciju za zaplete obično crpim iz svega što sam u žanru pročitao, ili je možda bolje reći iz onoga što nisam – pokušavam da osmislim nešto drugačije, upečatljivo, da dam čitaocima zaplet kakav do sada nisu imali prilike da vide. Volim istoriju, naročito domaću, jer je puna pikanterija i sitnica koje nam u generalnom obrazovanju lako promaknu, a mogu da budu sjajan materijal za pisanje. Likovi su obično mešavina svega i svačega – od onoga što želim da određena ličnost u priči bude, do svega što nesvesno uvrstim u njen karakter, a što dolazi od ljudi kojima sam okružen i sa kojima radim.
Kako si došao na ideju da napišeš knjigu „Šifra Rajs“?

Ideja se rodila na jednom studijskom putovanju još 2012. godine. Zajendo sa kolegama i profesorima fakulteta posetio sam određene lokacije (koje su kasnije završile u romanu) a imaju veze sa Arčibaldom Rajsom i njegovim životom i radom. Do tog trenutka sam se već dugo u glavi igrao sa idejom da napišem triler, ali sam tada dobio prve obrise zamisli onoga što je danas “Šifra Rajs”. Usledilo je mnogo istraživanja, planiranja, rada, i eto, dve godine nakon početka pisanja, uspeo sam da završim roman.
Koliko je veliki izazov ući u glavu ubice? Da li se informišeš iz nekih stvarnih slučajeva prilikom građenja negativca?
Raditi u policiji a istovremeno pisati trilere je očigledno veoma zgodno. Pored razumevanja procedura i funkcionisanja istraga, taj uvid u ono što motiviše izvršioce krivičnih dela je zaista jedinstven kada si toliko blizu svemu tome. Imamo priliku da se suočimo sa mrakom koji vlada u jednom broju ljudskih umova iz prvih redova. I to iskustvo je jako dragoceno kada kreirate antagonistu – znate kakav zbir osobina morate da implementirate u njegov lik. Lično volim da kreiram negativca tako da bude skriven. I to ne u smislu da ga je nemoguće identifikovati do samog kraja, već tako da njegovi motivi i porivi budu nešto sasvim neočekivano, a opet logično i na neki način vidljivo kada pogledate na čitavu radnju. Čitaoci, a među njima i ja, vole da budu prevareni kada čitaju triler i to je ono što se trudim da postignem u svim aspektima – negativac nije ništa manje važan u tom pogledu.
Da li postoji možda neki autor koji te svojim radom inspiriše da budeš što bolji pisac?
Trudim se da o pisanju trilera učim od više pisaca, i ugledam se na one pojedinačne stvari koje su za njih specifične, a opet da to transformišem u neki svoj lični pečat. O postavljanju tempa i načinu izlaganja priče sam najviše naučio od Dena Brauna, o kreiranju atmosfere od Donata Karizija. Ju Nesbe je umetnik vladanja ljudskim karakterima i ima taj fini osećaj za približavanje likova čitaocu – svaki njegov lik je jednostavno čovek, nesavršen, ranjiv i sa prepoznatljivim životnim borbama. O preokretima i načinima na koje možete da zaprepastite čitaoca možete da “pitate” Harlana Kobena. Od svakoga se može naučiti ponešto.
Čini mi se da se u poslednjih nekoliko godina pojavio veliki broj autora trilera u našoj zemlji. Da li ti prija konkurencija ili smatraš da velika najezda domaćih pisaca umanjuje kvalitet ovog žanra?
Triler je popularan žanr koji je u nikad većoj ekspanziji. Svi žele da pišu trilere, ali veliki broj pisaca upadne u vrtloge klišea i problem “već viđenog”, dok se onaj manji broj kvalitetnijih autora trudi da se izdvoji. U tom smislu, žanr ne može da izgubi na kvalitetu koliko sam autor može da bude poguban po svoje pisanje. Konkurencija zapravo možete biti samo sami sebi, ukoliko se trudite da uradite nešto po šablonu ili da imitirate nešto što je već zaslužilo svoje mesto unutar žanra. Veoma mi je drago što je triler oživeo i u Srbiji, i lepo je videti da ima dosta kolega koji su već prepoznatljivi po svojim romanima i stilu pisanja. Smatram da uz originalnost i jedinstvenost, i želju da se unapredi sopstveno pisanje, svako može da dobije svoje mesto na književnoj sceni Srbije, i da su sujeta, zavist i ljubomora sasvim bespotrebni.
Znam da se čitalački ukusi potpuno razlikuju, ali sigurno ima onih knjiga koje svima rado preporučuješ. Koje su to knjige?
Ako bi me neko pitao šta je “lektira” modernog trilera izdvojio bih nekoliko autora i dela. Najpre Agata Kristi – “Kraljica zločina” koja je udarila temelj onome što je danas možda i najpopularniji žanr u književnosti je svakako nezaobilazna. Potom “Šaptač” Donata Karizija – vanserijski roman, pravi književni fenomen, koji ni sam Karizi uprkos sjajnim romanima koji su usledili nije uspeo da ponovi. “Utihnuli beli grad”, pa i druge dve knjige iz trilogije “Beli grad” španske autorke Eve Garsije Saens de Urturi – moje otkriće godine, impozantan, prelep stil pisanja, i savršeno ukomponovane priče koje vode radnju. Tu su i Harlan Koben, sa kojim teško da možete da pogrešite, Kris Karter i Den Braun takođe. I naravno – Ju Nesbeov serijal o Hariju Huleu. Ne postoji ništa toliko jedinstveno u žanru trilera kao taj serijal. Ukusi su, kao što ste rekli različiti, ali njemu je zaista teško naći manu.
Ju Nesbe ili Donato Karizi?
Koliko god da i za Karizija imam uglavnom samo reči hvale, Ju Nesbe ovde pobeđuje za deset stepenika. Kao što sam već pomenuo, njegov serijal o Hariju Huleu je pravi primer savršene evolucije jednog pisca, njegovih priča i likova. Kroz sve što je nastalo u tom serijalu imate utisak da ste živeli jedan paralelni život i osetili svaki sekund onoga što se događalo Hariju i njegovim pratiocima. Ne znam za drugog pisca čiji serijal romana toliko traje a da praktično ni jednog trenutka nije promašio, njegovi zapleti i likovi su sve impresivniji, a zamah pisanja ni jednog trenutka ne gubi na snazi i kvalitetu. Zaista izuzetno!
Koje kriminalističke serije i filmove preporučuješ čitaocima našeg portala?
Ovde ima zaista mnogo toga što može da se preporuči. Ali recimo da bih od kvalitetnijih naslova koje sam u poslednje vreme odgledao izdvojio serije “Safe”, “Broadchurch”, “The Night Of”, “Lincoln Lawyer”, “The Five” i “Ragdoll”. Ne znam iz kog razloga ali filmska industrija je u poslednje vreme popustila sa trilerima. U poslednjem periodu nisam naišao na triler koji me je značajno oduševio.
Da li radiš na nekom novom projektu?
Trenutno radim na nastavku romana “Šifra Rajs”. Likovi koje smo upoznali u tom romanu su ponovo tu, uvučeni u novu misteriju koja će im izbaciti živote iz koloseka. Trudim se da likove dodatno približim čitaocima, i malo “podignem nivo igre”, ali će sve ono što se čitaocima svidelo i u “Šifri Rajs” biti tu – istorijskih intriga, porodičnih tajni, i naravno, napete vožnje u petoj brzini od prve stranice.
Hvala na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor. Želim ti mnogo sreće i uspeha u daljem radu.
Hvala! Sve najbolje i Vama!
Izvor: Marko Veljković, Report.rs, Foto: Diplomacy & Commerce
Pratite portal Report.rs na instagramu i fejsbuku
*** ZABRANJENO JE KOPIRANJE INTERVJUA BEZ PISMENOG ODOBRENJA NAŠE REDAKCIJE *** Svako kopiranje i umnožavanje bez pismene saglasnosti portala Report.rs smatraće se grubim kršenjem autorskih prava i biće naplaćeno sudskim putem bez prethodne opomene.