Najčešći razlog sukoba i nesuglasica u partnerskim odnosima jeste komunikacijski stil koji koristimo, a da li je strah najveći neprijatelj intimnosti?
Kada osećamo ljutnju u kontaktu sa drugima najčešće ispoljavamo agresivno ponašanje. Neretko se desi da druga strana kojoj se obraćamo iz agresivne pozicije ima tendenciju zatvaranja ili pak praktikuje izgovaranje rečenice tipa: Zar baš sada moramo o tome. Ovo sve pod uslovom da ne uzvrati istom, agresivnom merom.
U vezama se dešava da partner i partnerka imaju različite pozicije posmatranja. Jedan od partnera, najčešće to bude partnerka, ima konstantan doživljaj da je samo ona ta koja radi na vezi, da se menja, prilagođava, dok njemu bude teško i o tome da razgovara. Neretke su rečenice koje odzvanjaju u ušima partnerki: Zašto opet otvaraš tu priču? Zar opet da razgovaramo o tome?
Opšte je mišljenje da muškarci nisu u bliskom kontaktu sa emocijama, ali iskustvo i praksa ukazuju da ima načina koji mogu biti od pomoći da o temi bliskosti i osećanja partneri konstruktivno razgovaraju i da na odnosu rade oboje. Preporuka je da razgovor počinjemo kada smo mirni i odmorni i kada partner pokazuje spremnost da učestvuje. Partneru možete izložiti vašu potrebu da razgovarate i možete se raspitati o vremenu kada bi njemu najviše odgovaralo da pričate o stvarima koje su vama važne.
Pre razgovora pametno je pripremiti se. Razmisliti o cilju koji želite da postignete, ali najvažnije je da budete spremni da čujete i prihvatite mišljenje drugog. Može se desiti da vaš partner nije spreman da razgovara, ćuti ili izbegava komunikaciju. Tada mu možete predložiti nastavak razgovora kada bude spreman ili odustati od odnosa koji vas ne ispunjava.
Snaga partnerske veze je kada partneri mogu jedno sa drugim otvoreno razgovarati. Ali, nije ni malo lepo kada taj razgovor preraste u bujicu optužbi i nametanja krivice na račun drugog. Takva komunikacija kod druge osobe može izazvati ljutnju, odbijanje, a ne nikako podršku. Niko ne voli biti okrivljen, i obično se takvo ponašanje doživljava kao težnja druge osobe da ga kontroliše, menja ili ucenjuje.
Funkcionalno je za cilj razgovora postaviti upoznavanje sa partnerom, a ne pokušaj njegove promene. Težnja da upoznamo što bolje osobu sa kojom smo u intimnoj vezi, koristiće nam da i sebe sagledamo iz druge perspektive. Kada počnete razgovor sa partnerom: Imam želju da ti pričam o sebi, o svojim osećanjima, a volela bih da saznam to kakav je tvoj pogled na naš odnos – je konstruktivniji početak od onog gde optužujete: Tebi nije stalo da nas, ti si bezosećajan, sebičan, ja sam ti na poslednjem mestu… i nastavite dalje sa optuživanjima.
Većina nas, ili bolje reći svi, smo svesni toga da ljubav afirmiše otvaranje i ogoljavanje na nivou osećanja, dožviljavanja, gubitka kontrole, na samu pomisao da ćemo tada biti bez odbrane, nezaštićeni, a samim tim ranjivi, reagujemo emocijama straha, a na sekundarnom nivou i povlačenjem.
Na primer, zbog straha od ostavljanja imamo potrebu da se osiguramo za sve vreme, tražeći konstantne pokazatelje da je partneru stalo do nas. Na taj način ne uviđamo da suštinski zatvaramo komunikaciju, a partnera pre udaljavamo od sebe podgrevajući u vezi osećanja ljutnje, ljubomore, tuge i sve ono čega se plašimo.
Strah da ćemo biti ostavljeni uslovljava ponašanje da napustimo partnera pre nego što on napusti nas. Drugo, takođe učestalo ponašanje je da iz straha od otkrivanja i intimiziranja sa drugim zauzimamo gard i zatvaramo se za razmenu intimnosti.
Prva i česta greška je strah priznati drugoj osobi da nam se dopada, da je volimo i da nam je stalo do nje. Problem leži u pogrešnoj pretpostavci da se strašno nešto može desiti, ako napustimo kontrolu i prepustimo se intinim osećanjima.
Konkretno, kada smo fokusirani na nesigurnost, nepoverenje, ranjivost, rizik, neizvesnost, tada osećamo strah da nam se nešto loše može dogoditi. Kao rezultat razvijamo potrebu da se zaštitimo.
Kada bismo samo imali snage da izdržimo i priznamo strah, ne koristeći se nikakvim izgovorima i razmišljanjima… Kada bismo samo mogli da prihvatimo emociju straha u tijelu, kada joj se ne bismo opirali, već kao živom pesku prepustili i bili u kontaktu sa tim… Kada bismo samo uspeli da uprkos tome što osećamo strah, ne negirajući ga, radimo ono što nam je važno, i delamo kao da nismo uplašeni, e tada bismo uspeli da transformišemo sve svoje neurotične strahove bez problema.
Izvor: zenasamja.me, Foto: Unsplash