Predrag Cvetičanin u intervjuu za Report.rs: „Jedino što smo imali to je bila ta muzika, za koju smo, a posebno ja, mislili da je njeno stvaranje pitanje života ili smrti. I mislim da je to, taj grč, ostao zabeležen u snimcima i da je to ono što se ljudima sviđa.“
Današnji gost portala Report.rs je Predrag Cvetičanin, frontmen i pevač kultnog post-pank/dark wave benda Dobri Isak.
Kako ste došli na ideju za ime benda?
Ime je nastalo pre same grupe. Ja sam u to vreme imao običaj da čitam nekoliko knjiga istovremeno, pa sam u jednom trenutku čitao dve knjige koje teško da mogu da budu različitije: „Strah i drhtanje“ Serena Kjerkegora i „Paklenu pomorandžu“ Entonija Berdžisa. U „Strahu i drhtanju“ Kjerkegor varira biblijsku priču o Avramu i Isaku, posredno objašnjavajući Regini Olsen, svojoj verenici, zašto nije verovao da njihov brak može da uspe i zašto je raskinuo veridbu. Ali u svim tim verzijama, Isak je, čak iako nije žrtvovan, uvek žrtva. Uvek neko ko je pasivan, ko je samo objekat, preko koga se pokazuje veličina Avramove vere. Neko ko je, kako posprdno kažu kod nas, „tako dobar“.
Na drugoj strani, u „Paklenoj pomorandži“ postoji trenutak u kome glavni junak romana Aleks, nakon uspešnog tretmana koji je on učinio da on postane nesposoban da čini zlo, treba da se vrati u svet. I kad pretrnete kad shvatite, šta će se, u svetu u kome živimo, desiti sa onim koji je bio-hemijski nesposoban i da se brani. I ja sam onda počeo da razmišljam o ljudima koji su prirodno nesposobni da čine zlo – i za takve ljude mi se javilo ime Dobri Isak, povezujući na čudan način ove dve knjige. I postalo mi je jasno da je Kjerkegor Dobri Isak, da je Kafka Dobri Isak, da je Van Gog Dobri Isak, da je Jan Kertis Dobri Isak…
Dobri Isak najčešće upoređuju sa bendom Joy Division. Koliko je njihova muzika uticala na Vas prilikom stvaranja pesama? Da li možda postoji još neki bend sa kojim biste uporedili Vašu muziku?
Mi smo bili deca tog vremena i zaista smo voleli grupu Joy Division, ali ništa manje ni bendove kao što su Gang of Four, The Cure, Talking Heads, Tuxedomoon, Pere Ubu, The Stranglers ili nedovoljno poznate grupe kao što su Scars ili Minimal Compact. Moj ključni bend su, u stvari, bili The Velvet Underground. Voleo sam sve ono što je, na ovaj ili onaj način, bilo pod njihovim uticajem – The Stooges, Jonathan Richman and the Modern Lovers, Nico, Patti Smith Group, The Jesus Lizard, uključujući i Joy Division.
Ja sam želeo da Dobri Isak zvuči onako kako bi Velveti zvučali u 1980-im. Miša je, s druge strane, najviše voleo pank bendove, od Sex Pistols i Clash do Dead Kennedys. A Markiz je došao iz tradicije novog heavy metala. I kad sve to smešate, dobijete muziku Dobrog Isaka. A toliko smo bili klinici, da pošto ni jedna naša pesma nije kopija bilo koje pesme ovih post-punk bendova koji su nam bili zajednička tačka, mi onda nismo sakrivali te uticaje, nego nam je bilo zanimljivo što negde gitara zvuči kao da je svirao Endi Gil (iz Gang of Four) ili kao bas Žan Žak Burnela (iz The Stranglers).
Međutim, svi ti uticaji Gang of Four, The Stranglers ili gitarskog rada grupe Scars, su ostali neprimećeni, nego su verovatno tekstovi i generalno atmosfera beznađa industrijskih gradova u propadanju doprineli da nas najčešće upoređuju sa Joy Division. A mislim da je fami oko upoređivanja sa Joy Division, jednim delom doprinelo i to, da sam nakon raspada benda, ja preveo i objavio knjigu tekstova Joy Division “Svetla u podrumu duše”. To kao da je bilo definitivna potvrda veze, koja u našim glavama tada baš i nije postojala.
Objavili ste samo jedan album pod nazivom „Mi plačemo iza tamnih naočara“, jedan od najboljih albuma koji se ikada pojavio na našim prostorima. Šta vas je sprečilo da nastavite sa radom?
Mi smo zaista bili mali bend. Nismo imali čak ni svoje instrumente, osim jedne gitare. Imali smo prijatelja Sašu Markovića koji nam je pomagao oko organizacije putovanja i koncerata, ali nismo imali menadžera u pravom smislu reči. Nismo imali novca da napravimo studijske snimke, nismo imali kontakte u medijima, nismo imali kontakte u diskografskim kućama. Jedino što smo imali to je bila ta muzika, za koju smo, a posebno ja, mislili da je njeno stvaranje pitanje života ili smrti. I mislim da je to, taj grč, ostao zabeležen u snimcima i da je to ono što se ljudima sviđa.
A ovo što smo sada postali, uglavnom je posledica slučajnosti. Kaseta koju smo izdali za niški SKC presnimavana je u ljubljanskom ŠKUC-u i jedan deo distribucije je išao preko njih. Pa su onda te kasete, koji je bilo samo 100, otišle u sve delove tadašnje Jugoslavije. A onda je neko negde ripovao te snimke i postavio ih na Intenet. Potom su ljudi iz PMK records tražili da izdaju disk, što je nama 2009. godine bilo neobično, jer smo mislili da to više niko ne sluša. Od tada su se pojavila dva CD izdanja, jedno vinilno izdanje za izdavača iz Švedske, CD tribute to Dobri Isak “I mi plačemo iza tamnih naočara” gde 17 bendova iz Srbije i Hrvatske svira naše pesme i sada reizdanje ploče koje je inicirao “Šareni dućan” iz Hrvatske.
Sve se to odvijalo potpuno mimo nas. Naša publika koja u vreme kad smo svirali nije prelazila sto fanova, sada se pretvorila u milion pregleda na You Tubu, što mislim da je nepristojno za ovu vrstu muzike.
Nedavno sam radio intervju sa Vašim bratom koji je sa mnom podelio jednu zanimljivu informaciju: pored toga što ste frontmen Dobrog Isaka, takođe ste bili i osnivač umetničkog zbornika “Glas prola” koji je okupio veliki broj talentovanih ljudi među kojima su i književnici Zvonko Karanović i Zoran Ćirić. Da li nam možete reći nešto više o tome?
Pa nisam bio baš osnivač, niti urednik. “Glas prola” je bio fanzin koji su radili ljudi s kojima smo se družili i koji su bili deo niške scene u tom trenutku. Ljudi iz Fleka, grupe Arnold Layne, ali i Kara i Ćira, Nataša Vučković, Marija Peternel, Sonja MIletić, Krle, Sić, fotograf Dušan Mitić – Car, strip crtač Saša Jovanović. Nismo baš ni mislili da je to nešto ozbiljno, ali sad iz ove vremenske perspektive ima neku dokumentarnu vrednost.
Koji trenutak Vam je najdraži u muzičkoj karijeri?
Najznačajniji koncerti koje smo svirali su nesumnivo oni u polufinalu i finalnu YURM-a u Zagrebu, ali meni su u najboljem sećanju dva koncerta otprilike godinu dana pre toga. Koncert na Festivalu mladih Srbije u Knjaževcu i koncert koji smo imali posle nekoliko dana u klubu Medicinskog fakulteta. Sećam se da mi je, posebno nakon ovog drugog, prvi put palo na pamet da mi stvarno zvučimo kao veliki bend.
Verujem da je ovo teško pitanje, ali usudiću se da ga postavim: koja pesma ima posebno mesto u Vašem srcu?
To se neprestano menja, ali postoje dve pesme koje mi nismo naročito primećivali u vreme kad smo ih svirali, a koje su mi sada posebno drage. Jedna je “Dozvoli mi da ostanem u tvome krevetu”, koja je i najslušanija na veb platformama nakon “Mi plačemo iza tamnih naočara”. A druga su “Filmovi”, koja čak nije ni bila na kaseti. Za ovu drugu postoji i meni veoma draga obrada grupe “Plastic Sunday”, čiji deo lepote proizilazi odatle što veoma malo liči na original.
Nema sumnje da se muzika potpuno promenila kod nas u odnosu na godine kad ste aktivno nastupali. Gde je nestao stari dobri rokenrol?
U vremenu u kome smo svirali, izgledalo je da je rokenrol trajni kanal pobune protiv birokratizovanog sveta ili komercijalizacije svega, dostupan svima onima koji imaju šta da kažu, čak i nezavisno od toga koliko dobro vladaju instrumentima. Sada su rokenrol i ukupno popularna kultura potpuno uklopljeni u sisteme muzičke industrije. Duh pobune kada se negde i javi, samo je još jedan element koji doprinosi boljoj prodaji. I ne vidim načina kako bi se to promenilo u budućnosti.
Kad biste imali mogućnost da vratite vreme unazad, da li postoji nešto što biste promenili?
Ne bih promenio ništa. U vreme kada smo svirali, mi smo znali da je to dobra muzika, ali smo mislili da je to nešto što može da se sviđa našoj generaciji. Da će sa nastankom novog talasa, prestati i interesovanje za našu muziku. To što se ona sluša više od trideset godina kasnije, to dođa kao neka posebna milost i kao najveća moguća nagrada.
Hvala na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor. Želim Vam mnogo sreće i uspeha u životu.
Izvor: Marko Veljković, Report.rs, Foto: Predrag Cvetičanin
Pratite portal Report.rs na instagramu i fejsbuku
*** ZABRANJENO JE KOPIRANJE INTERVJUA BEZ PISMENOG ODOBRENJA NAŠE REDAKCIJE *** Svako kopiranje i umnožavanje bez pismene saglasnosti portala Report.rs smatraće se grubim kršenjem autorskih prava i biće naplaćeno sudskim putem bez prethodne opomene.