Marko Veljković i Report.rs su vam za danas spremili jednu zabavnu priču kako bismo vam ulepšali početak ove nedelje.
Ima onih dana kada odmah nakon buđenja shvatite da će nešto poći po zlu i da će danas biti baš jedan od tih dana. Za takav malerozan dan sam uvek spreman nekoliko dana ranije – kada zakažemo termin za šišanje psa. Znam, to bi trebala da bude jedna najobičnija situacija, ali kada imate psa koji prezire šišanje, dolazi do izvesnih nesuglasica u komunikaciji. Svaki, ali baš svaki put se zavuče ispod fotelje i pravi se da me ne primećuje.
U takvim situacijama moram da razmišljam poput detektiva, jer se može desiti da zbog rastegnutih pregovora probijem termin, pa je neophodno da se reaguje brzo. Takav problem otklanjam na dva načina: psi obožavaju da jedu i da se šetaju (tu podrazumevam vršenje nužde). Prvu ponudu uglavnom odbija,, jer strogo poštuje svoje kodekse, pa podmićivanje keksom, ili ne daj bože granulama, ne dolazi u obzir.
Tu na scenu stupa druga ponuda: hoće li kuca da piški? Nakon te izgovorene rečenice obavezno počne da laje, što je znak da sam blizu da ga ubedim. Zatim sledi pokazivanje opipljivog dokaza da ću zaista odrzati reč – iz fioke vadim povodac. Istog trenutka napušta sigurnu kuću i prilazi mi da mu stavim povodac.
Još jednom su pregovori uspešno protekli – trljam dlanove dok stojim u liftu. Odlazim kod frizera, izdeklamujem sve ono na šta me žena podseća svaki put: okrugla glava, pufnast rep, dužina dlake na nogama i telu da budu jednaki, a dlaka da bude kratka, jer je velika vrućina, pa da se ne muči, bez obzira što nije lep kad je kratko ošišan, jer liči na školsku futrolu za olovke. Nakon toga odlazim u kafić gde ispijam prvu jutarnju kafu, pratim transfere u košarci na telefonu i čekam da odjekne neka nova bomba. Svakog trenutka se čeka ozvaničenje Singltona, ali umesto toga mi zvoni telefon i oglašava se frizer posle nešto više od sat vremena.
„Dobar dan. Zovem iz salona za šišanje pasa. Možete da dođete po Vašeg psa.“
„Okej, hvala. Vidimo se ubrzo.“
Posle nešto više od pola sata, stižem u salon da preuzmem kera.
„Dobar dan. Došao sam po maltezera.“
„Aha, u redu.“ Odlazi do kutka u salonu gde su smešteni ošišani i okupani psi.
„Da li je ovo Vaš maltezer u prvom kavezu?“
„Jeste.ׅ“ Potvrđujem i spuštam glavu u pravcu novčanika.
Za to vreme mi frizer dovodi psa i usput mi objašnjava kako su mu izvadili popino prase iz testisa. Za one koji ne znaju, popino prase je biljka koja je noćna mora psima i njihovim vlasnicima.
Zahvaljujem se i plaćam uslugu, a usput uočavam jednu neobičnu pojavu: moj prgavi ker dozvoljava drugom keru da mu priđe i da ga onjuši bez ikakvog problema, što se desilo samo jednom, jer ne voli uopšte druge pse. Pomišljam da je to možda zbog leka koji daju prgavim psima da ih smire tokom šišanja, što me donekle uverava da su glasine istinite. Ipak, drago mi je što vidim da prihvata druge pse, makar i u nesvakidašnjim okolnostima. Ubacujem ga u kola na mesto suvozača i krećemo ka našoj zgradi.
Usput ga hvalim što se sprijateljio sa onim psom, a on me sluša pažljiviije nego inače, kao da me na neki način proučava. Ne smeta mi ni njegov carinski pogled, štaviše, prija mi pažnja.
„Nije džabe čovekov najbolji prijatelj. Jedino ti on posvećuje pažnju, čak i kad izgovaraš neke budalaštine.“
Primećujem i da ne plače u kolima, što ima običaj da radi često, jer ga moja kola asociraju na odlazak kod veterinara ili frizera.
„Neverovatno. Od kad ti je popino prase odstranjeno, rešio si da pokažeš da imaš muda.“
Ne prestaje da me posmatra. Osećam se malo neprijatno.
Ulazimo u stan. Ne dozvoljava mi da mu obrišem šape vlažnim maramicama, već umesto toga počinje da ih razvlači. Ignoriše činije sa vodom i granulama i počinje nekontrolisano da njuši svaki ćošak. Kad mu se približim, istog trenutka reži na mene. Ne odaziva se na svoje ime.
„Ovo nisu čista posla. Možda su mu dali prejaku dozu za smirenje.“
Zovem suprugu i objašnjavam joj šta se dešava.
Ubrzo stiže, ulazi u dnevnu sobu i ne stigne ni da mu se obrati, kao što to obično radi, već ispaljuje kao iz topa: ovo nije naš pas!
Naviru joj suze na oči i ne može da veruje šta se desilo.
Kroz glavu mi odmah prolazi scena kad se u salonu njušio sa drugim psom. Naravno da to naš pas ne bi uradio ni u snu, ali ne mogu tek tako da joj priznam da nisam prepoznao sopstvenog psa. Još veća sramota je što gledajući ovog kera, i dalje ne mogu da poverujem da nije naš i ostajem pri svom stavu.
„Pa ti nisi normalan! Boja testisa im se razlikuje. Pogledaj.“
Diže onog jadnog psa i proveravamo ga kao majstor kola na tehničkom pregledu.
„Svaka čast.“ Čestitam ženi što je rešila misteriju. „Pravi majstor uvek zna gde treba da pogleda.“
Zbog načina na koji me je pogledala, shvatio sam da je najbolje da više ne progovaram ni reč. Samo sam joj dao telefon da pozove salon kako bismo rešili nesporazum.
Dok uporno pokušava da dobije frizera, koga je teže uhvatiti nego Lacio na tiketu, trudim se da je oraspoložim setivši se jednog filma u kome jedna situacija neodoljivo podseća na ovu našu – zamenu ljubimaca.
„Ne znam da li se sećaš filma Meet Her Parents, kada Ben Stiler zameni Gospodina Džinksa za onu besnu mačku i kad Robert De N…“
„Tebi je sve ovo smešno?“ prekida me oštrim tonom, dok nervozno udara palcem po ekranu telefona, pokušavajući da ponovo dobije frizera. „Uostalom, Stiler je svesno izvršio zamenu, dok ti nisi imao pojma do pre pet minuta da ovo nije tvoje kuče.“
„Moraš da priznaš da makar malo liče.“ I dalje ne popuštam.
„Naravno da ne liče. Naš je lepši!“
„Da, ali ovaj je mirniji.“
Kad god spomenem da imamo nemirnog psa, što je živa istina, ona krivicu automatski prebacuje na mene.
„Svaki pas liči na svog gazdu.“
„Ja ne lajem na televizor kao on kad na njemu ugleda psa ili ribicu.“ Nisam vam rekao, ali naš pas ne voli životinje ni na TV-u da vidi.
„Ma nemoj mi reći?! A kako nazivaš onu pojavu kad gledaš Zvezdu?“
Hm, ima istine. Tokom utakmice se transformišem u rotfajlera.
„Dobro. Makar nam je lep pas.“ Navodim pozitivne strane da ne bude da na mene asocira samo po galami.
„Ne, lep je na mene, a nervozan je na tebe.“ Rešila je da me potpuno ponizi danas.
„Ja ne znam ko histeriše trenutno od nas dvoje.“
„Ja histerišem?!“
„Može ovako: naš pas liči na tebe i pripada samo tebi, a ja ću da usvojim ovog lepotana. Šta kažeš lepi?“ okrećem se ka uplašenom psu.
Reži na mene. Odgovor je jasan.
Žena se naslađuje.
„I on je provalio kakav si čovek. Psi umeju da prepoznaju lošu osobu. Jel tako lepotane?“ Okreće se ka njemu i pokušava da ga pomazi slobodnom ruku.
Ovaj reži i na nju i pokušava da je gricne u trenutku kad mu se njena ruka približila.
Smejem se na glas.
„Psi umeju da prepoznaju lošeg čoveka.“ ponavljam čuvenu rečenicu.
Rastužuje je ovo njegovo odbacivanje. Bez obzira na uvrede, ipak sam kavaljer, pa odlučujem da ne budem toliko surov.
„Nisi ti loša, ali niko ne voli da mu bez dozvole proučavaš jaja.“
Mislim da je taman bila spremna da izusti neku psovku, ali joj je zvonjava telefona pokvarila plan. Frizer se konačno oglasio i prekinuo je neprijatan razgovor.
Odlazimo ubrzo do salona da obavimo razmenu, i kad su se malo smirile strasti, kaže on nama:
„Prošlog puta smo zamenili povodac, a sada psa. Šta je sledeće?“ smeška se umiljato, ali primećuje da ženi nije prijatno pošto ga ubija pogledom, pa odmah menja izraz lica.
„Sledeći put menjamo tebe.“ šapuće mi žena kad se ovaj okrenuo da se izvini vlasnici drugog psa. Taman kad sam se nasmejao, usledio je novi šapat.
„I tebi ćemo da promenimo dioptriju, slepčeviću.“
Na odlasku se okrećem da malo oraspoložim frizera, pošto mu je zaista bilo neprijatno.
„Zameni mi ženu i sve ti je oprošteno.“
Ovo ga je oraspoložilo do te mere, da se opustio i previše.
„Možda je jednostavniji i muževniji način da izvučeš popino prase… Hah… Znaš odakle…“ kezi mi se u lice i gleda u zabranjenom smeru.
„Hoćeš tužbu?“
„Muškarčino!“
„Prijatno.“
Izvor: Marko Veljković, Report.rs, Foto: youtube
Pratite portal Report.rs na instagramu i fejsbuku