Marko Veljković i Report.rs vam ovog petka predstavljuju još tri sjajne knjige iz edicije “Poetika strave“ koju objavljuje Orfelin izdavaštvo.
Nastavljamo gde smo stali prošlog petka. Predstavljamo vam ediciju koja zaslužuje veliku pažnju, jer je odrađena kvalitetno, počevši od dizajna korica, zatim se mora pohvaliti fantastičan prevod, ali i sam izbor priča za koji je zadužen dr Dejan Ognjanović, čovek zahvaljujući kome čitamo najkvalitetnije pisce horora. Ovog petka smo ugostili Dunju koja stoji iza knjiškog profila sateenkaari.reads i ona je za vas spremila jednu knjišku preporuku iz edicije „Poetika strave“.
Vrbe – Aldžernon Blekvud
“Pretpostavljam da nas je obojicu dirnula jezovitost ovog samotnog ostrva, smeštenog među milion vrba, okruženog dubokim brzacima, po kojem je tukao uraganski vetar. Nikad istraženo ostrvo na koje ljudska noga kročila nije, ležalo je na mesečini, daleko od uticaja čoveka, na granici nekog drugog sveta, tuđinskog sveta, sveta nastanjenog vrbama i njihovim dušama. (…) Mi smo predstavljali prvi uticaj čoveka na ovom ostrvu i ovde nas nisu hteli. Vrbe su bile protiv nas.”
Nisam verovao da opis prirodnih elemenata i pojava poput pomeranja vrba, bez prisustva vetra, može da mi stvori osećaj jeze, dok nisam pročitao ovu knjigu. Čitajući Blekvudovu biografiju na kraju knjige, saznao sam jednu zanimljivu informaciju koja je dodatno doprinela mom oduševljenju nakon čitanja priča. On je bio avanturista, boravio je u divljinama Kanade, kao i njegovi likovi u priči Vendigo, spuštao se niz Dunav poput dvojice glavnih junaka u priči Vrbe i putovao je u Egipat koji ga je inspirisao da napiše nekoliko priča, od kojih je jedna deo ove zbirke.
To je sve uticalo na mene da priče doživim još uverljivije, jer se kod ovih priča jeza stvara u opisivanju najsitnijih detalja vezanih za prirodu. Na sve to je dodao neke drevne legende i mitove o kojima je čitao još dok je bio dete i na kraju je to imalo uticaja da napiše fenomenalne i jezive priče.
Moj favorit je druga priča, pod nazivom Vrbe, po kojoj je ova zbirka dobila ime. Kao što sam već spomenuo, dva prijatelja se spuštaju niz Dunav i odlaze na mesto gde nije nikad kročila ljudska noga. U duboki svet prirode, gde osim pomeranja reke i fijukanja vetra, ne možete čuti druge zvuke. Ipak, uskoro će shvatiti da na tom ostrvu nisu sami.
Prvoj priči, u kojoj jedna grupa lovaca kreće u lov na losove u šumama Kanade gde dolaze do saznanja da u najvećim dubinama tih šuma obitava drevno stvorenje po imenu Vendigo takođe dajem čistu peticu, a poslednju priču sam ocenio četvorkom. Ovo je bilo prijatno iskustvo za mene, a nadam se da ćete i vi pružiti sebi priliku da uživate u Blekvudovoj stravi.
Stanar – Rolan Topor
Ako želite da čitate nešto vezano za šizofreniju, mislim da nećete naići na bolju knjigu od ove, jer je u ovom romanu maestralno opisana. Jedan povučeni čovek po imenu Trelkovski useljuje se u jednu depresivnu zgradu, u kojoj već na samom početku možete da vidite namćoraste komšije koji lupaju u znak protesta kad čuju i najmanji šum u nečijem stanu. Trelkovski odmah dolazi do saznanja da je bivša stanarka, koja je živela u stanu u koji on treba da se useli, pokušala samoubistvo tako što se bacila kroz prozor. Ona se sada nalazi se u bolnici gde se bori za svoj život.
Već nakon prve male sedeljke u stanu na kojoj je okupio svoje prijatelje, kako bi zajedno proslavili useljenje, doživljava prvu neprijatnost i grdnju od komšije koji se buni zbog velike buke koju prave. Ovaj događaj će mnogo uticati na glavnog lika u nastavku priče.
Saznaćemo da se radi o depresivnom i uplašenom čoveku koji misli da se cela zgrada urotila protiv njega. Spreman je da se potpuno povinuje njihovim pravilima samo da ga ne bi maltretirali i pisali peticiju o iseljenju, što predstavlja njegov najveći strah, jer je ostao bez ikakve ušteđevine nakon dolaska u stan. Kako vreme prolazi, primećujemo da su pravila ponašanja koja zahtevaju ostali stanari prestroga, pa će se zbog toga glavni lik osećati sve gore.
Da li će na kraju uspeti da se izbori sa njima ili će se potpuno povinovati njihovim pravilima? Da li je to uopšte moguće? Da li su stanari spremni na sve kako bi isterali svoje, pa čak i na ubistvo? Da li je prethodna stanarka stvarno pokušala da izvrši samoubisto ili su čudni stanari tu ipak umešali svoje prste?
Ja sam ovaj roman doživeo kao poruku koja glasi: ne možemo nikad da se u potpunosti prilagodimo društvu kako bismo se uklopili, jer je to prosto nemoguće. Uvek će od nas očekivati još više, čak i ono nemoguće: recimo, da prestanemo da dišemo, i tu dolazi do podizanja glave i borbe za svoja prava i slobodu, u suprotnom, ponizno ćemo spustiti glavu i čekaćemo sopstveno uništenje.
Dunja (sateenkaari.reads) preporučuje:
Dnevnik noći – Tomas Ligoti
Dugo sam čekala da se upoznam sa Ligotijem i mogu reći da su mi očekivanja bila ispunjena. Ovakve mračne vizije možda ne prijaju previše u okolnostima u kojima se nalazimo, ali su i dalje izvrsna oda tami i noći.
Sama knjiga podeljena je na 3 dela: Ogledi o senci, Razmatranja o crnilu i Beleške o noći, od kojih su prva 2 kolekcija kratkih priča, a treći neka vrsta kolekcije beležaka i filozofskih zapisa o noći i snovima.
Ono što mi se najviše dopalo kod Ligotija je to koliko me podseća na Lavkrafta, i to bez dijapazona zaboravljenih prideva kojima se Lavkraft tako često služio. Ligoti se najviše bavi kosmičkom stravom i daje nam mnogo putokaza i sugestija, bez potpunog objašnjenja, savršeno nastavljajući lavkraftovsku tradiciju nedorečenog.
Najveći horor nalazi se upravo u našim umovima, dok noću prelistavamo stranice i drhtimo od onoga na šta ćemo možda naići i upravo tu ova dva pisca briljiraju.
Za razliku od svog slavnog prethodnika, čiji likovi uglavnom igrom slučaja dođu do nekog zabranjenog znanja ili polude od nekog neiskazivog užasa, Ligotijevi likovi svesno traže đavola.
Oni pri zdravoj pameti i pored ponuđenog izlaza traže ono što se krije u mraku, žele da mu se pridruže i to je ono što mi je bilo ozvežavajuće u njegovom svetu horora.
Ubedljivo su mi više prijale pripovetke od beleški na kraju, iako i među njima ima nekih genijalnih ideja, koje šteta što nisu bar još malo razrađene, ali razumem da one predstavljaju ta neuhvatljiva noćna razmišljanja o senkama, mračnim kulama, kultovima, glasovima u mraku, košmarima…
Omiljene priče su mi definitivno Tsalal, Meduza i Neobična zamisao majstora Rinjola. Ligotijeva druga knjiga u izdanju Orfelina, Pisar tame, stigla mi je nedavno, tako da se jako radujem daljem čitanju!
Ekipa portala Report.rs vam želi srećan Uskrs!
Izvor: Marko Veljković, Report.rs, Foto: Unsplash
Pratite portal Report.rs na instagramu i fejsbuku