Ljubica Kubura u intervjuu za Report.rs: „ Nadahnjuju me ljudi, u najvećoj meri.“ Danas razgovaram sa Ljubicom Kuburom, autorkom zbirke priča „Beogradski akvarel“.
Ljubice, započeo bih ovaj razgovor pitanjem: kada i kako se rodila Vaša ljubav prema pisanju?
Čovek sopstvene usude mora uobličiti u određenu formu, kako bi im dao smisao. „Prostor jezikom trajanja prepričan i pretvoren u večnost, koja nikom ne treba“, kako veliki pesnik Branko Miljković pripoveda.
Mislim, da sam između ostalog počela da pišem kako bih uspela nešto da kažem, a da me niko ne prekida. Oduvek sam osećala svet oko sebe intenzivnije od svojih životnih saputnika, pa je, verovatno zbog čoveku svojstvenog instinkta za preživljavanjem, ali i uz Božiju promisao, lavina mojih spoznaja prožetih snažnim emocijama, izručila sebe na hartiju i pobegla od mene.
Da li možete ukratko da predstavite “Beogradski akvarel” našim čitaocima?

Beogradski akvarel je zbirka kratkih priča, koje se ne uklapaju u poznate okvire forme kratke priče. Ponekad te “crtice” liče na početke romana, ponekad na poeziju, ponekad na crno bele filmove o našoj prestonici i Bebu Lončar koja peva “šta je to, šta je to”, dok svojom vespom krstari ulicama Beograda.
Petar Peca Popović, je rekao na promociji moje knjige, koja je nedavno održana u Maloj Sali Kolarčeve zadužbine, da bi „Beogradski akvarel“ trebalo čitati uz pesmu „Pod sjajem zvezda“ kvarteta Predraga Ivanovića. I eto, sve moje kratke patnje i velike sreće sažele su se u stih pomenute pesme: „sa sunčevim zrakom doći će dan, a sunčevi zraci da l’ će dati odmor oku mom?“
Gde pronalazite inspiraciju tokom pisanja: u knjigama drugih autora, okolini ili na nekim drugim mestima?
Nadahnjuju me ljudi, u najvećoj meri. „Samo čovek može biti svetost i večnost“, a ja sam neutoljena duša koja živi od pripovedanja svojih živopisnih sagovornika. Radoš Terzić, koji je pisao poeme o Če Gevari i borio se protiv crvene buržoazije, Jakov Grobarov i njegove ljubavne epopeje sa madam Molno, ekscentrične egsistencije velegrada, naposletku sve moje ljubavi i potonje patnje i poneki stih „Mostarskih kiša“: „sad sam sasvim drugi, pišem neke pesme. U jednom listu pola stupca za Peru Zupca i ništa više“.
Da li imate književnog uzora koji je uticao na Vas dok ste se gradili kao književnica?
Izdala bih uzvišenu vrlinu skromnosti kada bih prećutala to što ste me nazvali književnicom. Ipak, svakako Vam hvala.
Reći ću da sam odrasla uz ruske pisce, koji su u najvećoj meri uticali na moje poimanje književnosti. Međutim, moram da priznam da mi je Miloš Crnjanski, poput vanserijskog autoriteta, neprekidno u mislima dok pišem. Znam da nikada neću pisati poput Crnjanskog, ali ću zbog prisutne nesigurnosti, makar uvek pisati bolje od sebe.
Koji je Vaš životni moto?
„Čovek snuje, Bog odlučuje“.
Nedavno je održana promocija knjige „Beogradski akvarel“. Kakvi su Vaši utisci? Mogu li promocije knjiga da privuku nove čitaoce ili su ipak promocije na društvenim mrežama učinkovitije u tome?
Promocija knjige „Beogradski akvarel“ održana je uz krilaticu „VREME JE ZA KUBURU“. Odlučili smo se za taj potez (divni ljudi koji stoje iza izdavačke kuće „Ključ izdavaštvo“ i ja) zbog toga što smo želeli upravo da privučemo publiku koja inače nikada ne bi došla na promociju jedne knjige, plašeći se očekivane dosade. Smatram da kulturna scena mora da se prilagodi progresu i modernim vremenima, kako bi sopstvenu vrednost koja oplemenjuje i nadahnjuje učinila dostupnom onima koji konformizam i trivijalnosti modernog sveta ne prepoznaju kao ideje vodilje. Mnogo ljudi mi je iskreno priznalo, kako su na promociji plakali od nekog čudnovatog uzbuđenja. Ljudi su željni umetnosti, novih lica i suza koje peru dušu.
Šta je ono što voli da čita Ljubica Kubura u slobodno vreme?
Trenutno čitam knjige u najvećoj meri posvećene Albanskoj golgoti, odnosno povlačenju srpske vojske preko Albanije u Prvom svetskom ratu. Mastilo olovke kojom podvlačim redove tih knjiga, umrljano je suzama. Čitam o tome kako su naši vojnici pucali u nebo hodajući preko leševa svojih saboraca i uzvikivali „Gospode zašto nam ovo radiš“.
Da li radite na nekom novom projektu?
Pokušavam da pišem roman. Pisanje je za mene davno prestalo da bude isključivo uživanje, već predstavlja pre svega krvavi rad. I što bi rekao Bekim Sejranović „Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa stvarnim životom“. Tako će i ovaj moj rukopis, biti pomešan sa stvarnim životom, pa dokle stignem…
Hvala na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor. Želim Vam mnogo sreće i uspeha u daljem radu.
Hvala Vama na inspirativnim pitanjima i svako dobro Vam želim.
Izvor: Marko Veljković, Report.rs, Foto: Ema Bednarz
Pratite portal Report.rs na instagramu i fejsbuku
*** ZABRANJENO JE KOPIRANJE INTERVJUA BEZ PISMENOG ODOBRENJA NAŠE REDAKCIJE *** Svako kopiranje i umnožavanje bez pismene saglasnosti portala Report.rs smatraće se grubim kršenjem autorskih prava i biće naplaćeno sudskim putem bez prethodne opomene.