Đorđe Balašević: Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama.
Nalazimo se na samom početku mog života. Obično se svi susrećemo sa pitanjem čega se prvo sećamo od trenutka kada postanemo svesni svog postojanja.
Neki će reći da je to odlazak sa roditeljima u zoološki vrt, neko pamti vožnju traktorom sa dedom, dok neko pamti rođendansku tortu.
Prva stvar koja se meni memorisala u mozgu i duboko uvukla pod kožu je svakako ljubav prema Crvenoj zvezdi.
Ne znam kada je tačno počela ta ljubavna priča, ali vrlo dobro znam da je prva i da poprilično odskače od svih lepih devojaka koje sam upoznao.
Imao sam neke simpatije u vrtiću, razmenjivali smo poljupce u obraz, a najveći šmeker je bio onaj dečak koji devojčici ustupi svoj puding od čokolade za užinu.
S obzirom na to da sam u tom periodu bio debeljuškast, odricanje mog dela užine predstavljalo je dokaz velike ljubavi i zbog toga su mnoge devojčice padale na moj šarm, zanemarivši moj veliki stomak.
Pre nego što sam znao da je Zvezda šampion Evrope, sticajem okolnosti upoznao sam Dragana Stojkovića Piksija na jednom porodičnom putovanju u Belgiju.
Peta Zvezdina zvezda, čovek koji je postigao gol sa korner-zastavice na večitom derbiju, za mene je bio samo očev školski drug zbog kojeg ne mogu da se bacim na klopu u avionu i kog sam maksimalno ignorisao dok je moj otac ćaskao s njim o predstojećem Evropskom prvenstvu, što mi je u tim godinama bilo zanimljivo kao bebi odlazak u operu.
Izgleda da je razlog što sam posle nedelju dana dobio boginje koje su mi upropastile putovanje bio što sam se zamerio fudbalskom bogu.
Umesto da obilazim šoping centre i jedem belgijske vafle kao i svaki drugi turista, jedino pamtim film Titanik, koji sam u roku od nedelju dana pogledao sigurno pet puta u hotelskoj sobi, koja je postala moja tamnica u koju sam bačen od strane boginja, ali ne onih grčkih, nego onih kukavičkih, što u većini slučajeva napadaju samo decu.
Možete da zamislite koliko je zanimljivo jednom sedmogodišnjaku da gleda ljubavne filmove, ali izgleda da mi se ta romantična priča usadila negde u glavu, jer sam posle samo nekoliko meseci napisao prvu ljubavnu pesmu, a zatim, nekoliko godina kasnije, objavio prvu zbirku pesama, koju sam posvetio verenici.
Ništa se u životu ne događa slučajno.
***
Sada dolazimo do dela kada ću vam ispričati jedan od svojih najvećih blamova u životu. Većina ljudi će reći da je prvu suzu pustilo zbog neke simpatije, neuzvraćene ljubavi, kazne roditelja zbog loših ocena, tužnog filma i mnogih drugih stvari.
Mene to sve nije nikako doticalo.
Znao sam itekako da uprskam ocene u školi, ali sam svaku svoju kaznu odslužio pošteno, jer sam bio svestan da sam idiot.
Prvu suzu sam pustio u tinejdžerskim danima, tačnije posle utakmice Crvena zvezda – Bordo, utakmice koja je pobedom i minimalnim rezultatom u gostima Zvezdu odvela u Ligu Evrope. Kada godinama unazad gledate neuspeh voljenog kluba, naviknete se na to u toj meri da čak i pobedu protiv poslednjeg tima sa tabele proslavljate kao osvajanje Lige Šampiona.
Odjednom se pojavi jedinstvena prilika, slože se sve kockice da se konačno nešto lepo desi i da se probudite iz košmara koji traje godinama, a u poslednjih nekoliko sekundi pre kraja utakmice dobijete šamarčinu pa se posle kratkotrajnog buđenja vraćate u isti onaj košmar koji vas progoni godinama.
To se desilo kada sam bio na porodičnom letovanju u Sokobanji. Sve je bilo sjajno do tog trenutka i sledeće čega se sećam je da se nalazim u sobi svojih roditelja i plačem na sav glas. Mislim da sam plakao više nego kada sam u prvom razredu osnovne škole polomio ruku na školskom izletu saplevši se od fudbalsku loptu.
Umesto da me uteše, kao što bi u normalnim situacijama radili, maksimalno su me ignorisali, nastavljujući normalnu životnu rutinu koju sam im prekinuo – spremanje za polazak u šetnju.
„Mislim da je trebalo više da ga mlatimo, dok je moj kaiš još uvek predstavljao neki autoritet. Onog dana kada je nestao, izgubilo se i ono fino dete u lavirintu puberteta“, govorio je moj otac ravnim tonom mojoj majci dok je navlačio patike, kao da nije svestan mog prisustva.
Ljutito sam napustio prostoriju kao neko razmaženo derište koje nije u centru pažnje.
Fudbal mi je samo donosio bol i nevolje, ali nisam dozvolio da jedna polomljena ruka, opsada boginja i poplava suza utiču na moju ljubav prema fudbalu.
Celog detinjstva sam se žrtvovao zbog ljubavi, ali se na kraju upornost isplatila i konačno, posle pet godina, došlo je bolje vreme za svakog velikog Zvezdaša.
***
Avgusta meseca 2017. godine Zvezda je igrala revanš utakmicu protiv Krasnodara iz Rusije posle vrlo teške i neizvesne prve utakmice.
Osetio sam potrebu da svom timu pružim podršku sa stadiona, dogovorio sam se sa društvom i otišli smo na Marakanu.
Ali kada smo Zvezda i ja u pitanju, tu uvek mora da ima malo boli, na šta sam vremenom navikao pa mi je to postalo normalno.
Zvezda je vrlo brzo postigla gol, čemu se niko nije nadao.
Golčina Nemanje Radonjića! Skakao sam od sreće, sapleo sam se, i dalje ne znam kako, ali glavom sam se direktno zabio na ruku navijača koji je pao u neku vrstu transa tokom proslavljanja gola.
Čovek me je udario toliko jako da sam u jednom trenutku video šest lopti na terenu. Nisam mu zamerio, naravno, čak sam ga i zagrlio.
U tom trenutku bih mu dozvolio i da me polije pivom.
Svaki simpatizer nekog kluba razumeće ovoliko požrtvovanje.
Ako je prvi gol bio golčina, drugi je onda bio prelaženje igrice. Kanga je dao gol iz svlačionice, ali sam ovog puta bio pametniji pa sam taj gol proslavio urlajući i aplaudirajući, ali čvrsto prikovan nogama za zemlju.
Sledeći udarac nekog pomahnitalog navijača bio bi lagani nokaut. Posle tog gola znao sam da ulazimo u Ligu Evrope.
Da igrate u protivničkom timu i vaša ekipa primi onakav gol, sa nestrpljenjem biste čekali da napustite teren, jer jedini način da podignete moral svoje ekipe je da odletite nazad u Rusiju i odatle uputite udarac ka golu na Marakani i nadate se nekom većem čudu.
Ali na golu je bio Borjan, tako da ni to ne bi bilo moguće.
„Došli su u našu rupu! Došli su na našu Maru i pokazali smo ko je gazda ovde!“, rekao je naš desni bek Filip Stojković nakon završetka utakmice i zapalio društvene mreže, ali i odvrnuo zamrznutu slavinu uspeha i poterao suze na lice svakom Zvezdašu željnom uspeha u Evropi.
***
Tako to izgleda kad se poklope sve kockice. Savršeno.
Plakao sam i tada od sreće, plakao sam i posle godinu dana kada smo se kvalifikovali u Ligu šampiona tako što smo izbacili Salcburg i taj veliki trenutak mi je obeležio godinu.
Niko nije mogao da pomisli da ćemo posle rezultata 2:0 na gostujućem terenu za nekoliko minuta izjednačiti i kvalifikovati se u Ligu šampiona pored moćne ekipe kakav je Salcburg. Novcem možda možete da obezbedite kvalitet, ali u taj paket ne ulaze emocije i hrabrost.
To se kupuje jedino ljubavlju, a Zvezda ume itekako da zavede čoveka.
Velika je to i komplikovana dama, a zna se kako jedan džentlmen treba da se ophodi prema dami.
Drug koji je sa mnom gledao tu utakmicu pravi je primer za to, najveća žrtve njene fatalne ljubavi.
Toliko se uzbudio nakon pobede i ulaska u Ligu šampiona da je dobio temperaturu i morao odmah da ide kući da legne.
Tu je bio još jedan drug koji je to podneo malo bolje.
On se samo malo napio, zatim se smrz’o napolju dok smo ispijali pivo, jer nije želeo da ga hladnoća spreči u proslavi pa se sutradan prehladio. Još jedna žrtva njene ljubavi.
Da muka bude veća, komšija mi je pretio policijom zbog urlanja, na šta nas je opomenuo više puta tokom utakmice, ali smo mi, fokusirani samo na meč pomislili da komšijino udaranje u radijator tokom pogotka predstavlja neku vrstu proslave gola.
Nije nam palo na pamet da je u pitanju opomena zbog buke koju pravimo.
Kad pogledam kako se ponašamo sa 20 i kusur godina, mogu već sada slobodno da zaključim da ćemo zauvek biti nepopravljivi romantici.
Plakao sam kad sam upoznao Zvonka Milojevića, bivšeg golmana Zvezde, koji je imao tešku saobraćajnu nesreću, ali iz svega toga izašao još jači.
Fascinirala me je njegova snaga i pozitivna energija u tako teškim trenucima i bio sam ponosan što sam Zvezdaš, zbog toga što imam nešto zajedničko sa divnim čovekom koji je simbol hrabrosti i dobrote.
Plakao sam kad smo pobedili Fenerbahče u košarci i kad je komentator uzviknuo: „Neće moći preko Kuzmića!“, sa ogromnom količinom emocija u glasu.
Imali smo nestvarno dobru košarkašku sezonu te godine u Evroligi i pobedili smo najjaču ekipu u Evropi, što sam mislio da je nemoguće.
Još jedan dokaz da se hrabrošću i ljubavlju pobeđuju i najkvalitetnije ekipe, jer nema većeg kvaliteta od ljubavi i hrabrosti u jednom čoveku.
Ako posedujete te kvalitete, poštovaću vas podjednako kao Džordana i Lebrona.
Kako mi je tolika doza ljubavi ušla u krv nisam ni svestan, ali mi je još neobičnije što se to pogoršava kako starim, jer sam očekivao da će se vremenom stabilizovati, ali osećam kako polako gubim kontrolu.
Već razmišljam o tome kako ću detetu kupiti Zvezdinu portiklu, voditi ga na utakmice i učiti Zvedinim pesmama. Kad pogledam malo bolje, moja buduća supruga ima sva moguća prava da bude ljubomorna na Zvezdu, jer joj je to jedina i nezamenljiva konkurencija i mrtva trka izmedju njih će trajati zauvek.
Kada sumiramo sve, Zvezda mi je donela više suza nego radosti, ali ne bih nijednu prolivenu suzu zamenio za neku lepšu stvar.
Postao bih osoba koja odustaje od svega, koja uz veliku reč kao što je ljubav podrazumeva samo lepe stvari, a tamo gde je sve savršeno nemate razlog za koji treba da se borite i da verujete u njega. Samim tim, tu nema ljubavi.
Ako nešto volite, morate biti spremni da opravdate tu reč u trenucima kad nije lako.
Nekada su to iskušenja poput odricanja dela užine, nekad je to eliminacija u poslednjoj fazi kvalifikacija za Ligu Evrope u poslednjim sekundama utakmice.
Ne smemo da zaboravimo da kad sudija svira kraj, utakmica još uvek traje.
Već sutra nas čeka prilika za gol na poslu i još mnogo golova koje moramo da postignemo na životnom terenu, na kome nikad nije lako da se igra, ali ljubav, vera i upornost uvek u nama bude duh pobednika.
Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama.
Za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.
Đorđe Balašević
Odlomak iz knjige „Brza vožnja kroz sećanja“ – Marko Veljković
Knjigu možete naručiti na sajtu www.otvorenaknjiga.rs
Izvor: Marko Veljković, report.rs, Foto: Marko Veljković