Današnji tekst je posvećen popularnom domaćem filmu ’’ Toma ’’ koji smo nedavno gledali, a u nastavku ćete saznati kakvi su naši utisci.
Toma – biografija, drama (IMDB ocena 9,1)
„Srećni ljudi ne pišu pesme. Da bi pesmu napisao, mora prvo dobro da se zaprljaš.“
Nakon filmova Montevideo, Bog te video, Montevideo, vidimo se! i serije Senke nad Balkanom, Dragan Bjelogrlić je ponovo pokazao da je trenutno jedan od najboljih srpskih reditelja. Okupio je ekipu sjajnih umetnika na čelu sa Nikolom Pejakovićem i Željkom Joksimovićem i to se pokazalo kao idealna kombinacija.
Od Pejakovića sam znao šta da očekujem, jer se prethodno odlično pokazao kao scenarista u serijama Meso i Kosti, ali me je zanimalo kako će se Željko snaći u ulozi producenta. Oči pune suza nakon izvedbi pesama Ponoć, Za Ljiljanu i Što te nema dovoljno govore da je odradio dobar posao.
Ne smem da zaboravim Acu Pejovića koji je imao možda i najteži izazov – da u potpunosti izimitira glas Tome Zdravkovića i u tome je uspeo. Drago mi je što je pesma Ponoć već postala hit i što su kafanske pesme ponovo aktuelne, te se na kućnim žurkama mogu čuti pesme u izvedbi Tozovca, Cuneta, Silvane i Tome. Kada neko oživi stvari koje imaju veliku vrednost, zaslužuje veliko poštovanje. Raduje me što u bioskopima možete videti sve generacije koje dolaze da pogledaju film.
Ne sećam se kad sam poslednji put išao sa roditeljima u bioskop i ovoliko uživao, tako da sam i zbog “zbližavanja” sa roditeljima posebno zahvalan Bjelogrliću, jer je Toma neko koga vole sve generacije, a projekat posvećen njemu je idealan način da se spoji zajedničko interesovanje ljudi različitih životnih dobi.
Što se tiče glumačkog dela, očekivanja su ispunili svi, na čelu sa Milanom Marićem i Tamarom Dragičević. Iako nisam bio još rođen u vremenu kad su ovi velikani uveseljavali ljude svojim pesmama, mene su glumom ubedili da je to stvarno bilo vreme kada su mogli da pevaju samo oni koji su to zaista umeli. Čak i da su neke stvari preuveličane, ništa ne zameram i svakako mi ostaje žal što nisam živeo u vremenu Tome i Silvane, jer trenutno popularni hibridni muzički pravci koje omladina prati, nisu baš sinonim za kvalitet, pa je sasvim normalno da se povremeno uželimo dobre muzike.
Predstavljene su neke anegdote iz Tominog života koje su istinite, i u koje nema potrebe da sumnjamo, jer su u stvaranju filma učestvovali njegov brat Novica i supruga Goca, ali je učestvovao čak i Tozovac, koji sa Joksimovićem deli prava za tekst i muziku za pesmu Ponoć (te ne treba da nas čudi zbog čega je pesma lepa :))
Neke stvari su promenjene da bi se dobio filmski momenat koji budi emocije i to je potpuno razumljivo, ali je i lepo osmišljeno, kao, na primer, scena u kojoj saznajete o nastanku pesme Za Ljiljanu, a zatim čujete njenu izvedbu na klaviru, što je jedna od najupečatljivijih i najemotivnijih scena, bez obzira na to što je poreklo te pesme potpuno drugačije.
Kostimi, frizure, boje i muzička podloga su verodostojno predstavili pedesete, šezdesete i sedamdesete godine prošlog veka. Imao sam utisak da gledam neki holivudski film, ali sam se onda setio da je Bjelogrlić podigao lestvicu kvaliteta domaće kinematografije, pa je onda i logično da možemo očekivati samo dobre stvari u projektima koje on potpisuje.
Tomin prvin nastup u Leskovcu, turneja sa Silvanom, druženje sa Mikom Antićem i Zoranom Radmilovićem, patnja za Silvanom, sklonost prema kocki, koncerti sa Tozovcem i Cunetom, nastanak najlepših pesama, njegov ljubavni život, borba sa tumorom, sve je predstavljeno u ovom filmu koji će vas rasplakati, ali i nasmejati u nekim momentima. Ono što je najvažnije, izaći ćete ispunjeni srećom i tugom iz bioskopa pevušeći neke čuvene kafanske hitove.
Kao što rekoh, ovaj film će spojiti zajedničko interesovanje ljudi različitih starosnih dobi, tako da imate odličnu priliku da se družite sa najbližima uz film koji predstavlja čoveka koji decenijama već, nakon ovozemaljskog odlaska, živi u svojim pesmama, a to je privilegija besmrtnih. Njih nema mnogo, ali imamo tu čast što je čovek iz te odabrane družine jedan od naših zemljaka. Čovek bez čijih pesama ne može da prođe nijedno veselje, ali koga slušamo podjednako i kada smo tužni. Najveća odlika besmrtnih nije nedodirljivost, nego sposobnost da volite, da se smejete i plačete, jer se na taj način rađaju pesme koje će živeti večno.
Ne dolaze pesme iz snage tela, nego iz snage duše, a jedan čovek je bio dovoljno hrabar da nam svoju dušu preda na tacni. Veliki Toma Zdravković.
Film možete pogledati u bioskopima Cineplexx širom Srbije.
Izvor: Marko Veljković, Report.rs, Foto: imdb.com