Kako su se tokom istorije lečile bakterijske infekcije. Pojava antibiotika u 20. veku spada u najveća dostignuća moderne medicine. Nažalost, neodgovorna i preterana upotreba antibiotika dovela je do pojave superbakterija koje su postale otporne i propratnih infekcija koje postaje sve teže izlečiti danas poznatim antibioticima. Neke od najpoznatijih su zlatni stafilokok (Staphylococcus aureus) i Enterococcus species.
Ali pre pojave antibiotika, ljudi su se lečili na razne načine. Ono što danas zovemo alternativnom medicinom, nekad je bila konvencionalna, a sa rastućom otpornosti bakterija, za očekivati je da će sve više ljudi pribeći tom načinu lečenja.
U nastavku su neki od načina na koje su se bakterijske infekcije lečile.
Krv, pijavice i noževi
Puštanje krvi drevna je metoda koja se praktikovala više od 3.000 godina, a korene vuče iz Egipta. Koristila se sve do sredine 20. veka za lečenje niza zdravstvenih problema, a naročito infekcija i upale pluća.
Ova se metoda temelji na staroj teoriji koja govori da četiri telesne izlučevine (krv, sluz, žuta i crna žuč) moraju biti u ravnoteži kako bi osoba bila zdrava. Verovalo se da je uzrok infekcije višak krvi, a da bi se osoba izlečila, potrebno ju je pustiti.
Jedna od korišćenijh metoda puštanja krvi bila je zarezivanje vene ili arterije. Često su se koristile i zagrejane staklene posude koje su se postavile na kožu kako bi stvorile vakuum zbog kojeg bi popucale male krvne žile i uzrokovale krvarenje ispod kože. Najpoznatija metoda bilo je korišćenje pijavica.
Puštanje krvi preporučivali su tadašnji medicinari, a postupak su obavljali tzv. brijači i brijači-hirurzi. Njihov je simbol bio crveno-beli štap. Crvena je boja simbolizovala krv, a bela zavoje.
Nije za očekivati, ali ova metoda zaista je mogla pomoći u ranoj fazi infekcije određenom bakterijom. Mnogim bakterijama potrebno je gvožđe kako bi se razmnožavalo, a ono se nalazi u hemu, sastavnom delu crvenih krvnih zrnaca. Teoretski, što je manje crvenih krvnih zrnaca, to je manje gvožđa koje omogućava razmnožavanje bakterija.
Lečenje sifilisa živom
Upotreba hemijskih elemenata i jedinjenja takođe ima dugu istoriju u lečenju, naročito rana i sifilisa. Za vreme američkog građanskog rada, jedinjenja sa jodom, bromom i živom nanosila su se na kožu kako bi se sprečilo inficiranje rana, ali terapija je bila vrlo bolna i uzrokovala je dodatno oštećenje kože. Ovom se metodom zaustavljalo razmnožavanje bakterija, ali je isto tako štetila zdravim ćelijama.
Od 1363. do 1910. godine, sifilis se uglavnom lečio sredstvima sa živom koja bi se nanosila na kožu ili bi se uzimala oralno i intravenozno. Nuspojave su bile veoma teške i uključivale su ozbiljna oštećenja kože, sluznice, bubrega i mozga, a neretko i smrt.
Derivat arsena arsfenamin (salvarsan) takođe se koristio u lečenju sifilisa tokom prve polovine 20. veka, ali iako je bio efikasan, nuspojave su bile ozbiljne – optički neuritis, napadi, groznica, oštećenje bubrega i osip.
1943. godine, penicilin je zamenio ranije navedene metode i do danas se zadržao kao vodeće sredstvo za lečenje sifilisa.
Pogled u vrt
Biljke su takođe bile (i još uvek jesu) neizostavan deo lečenja infekcija. Jedna od popularnijih terapija uključivala je kinin koji se koristio za lečenje malarije. Kinin se dobija iz kininovca, stabla koje može narasti do 20 metara i koje raste u južnoj Americi. Danas se kinin dobija sintetičkim putem i još uvek se koristi za lečenje malarije, ali nekad su ga ljudi usitnjavali u prah i mešali sa vodom.
Kinin se koristio i za lečenje groznice, a prvi zapisi o njegovoj upotrebi u tu svrhu datiraju s početka 17. veka, ali vrlo je verovatno da je korišćen i mnogo ranije.
Artemisinin koji se dobija iz stabla slatkog pelina takođe je efikasan u borbi protiv malarije. Kineska naučnica Tu Youyou je, analizirajući stare kineske zapise i recepte, identifikovala efikasne spojeve slatkog pelina i otkrila da zaustavljaju razmnožavanje parazita koji uzrokuje malariju. Za to je otkriće nagrađena i Nobelovom nagradom.
Stari Sumerani su još pre 4.000 godina koristili med za lečenje infekcija. Visok procenat šećera u medu dehidrira ćelije bakterija, a njegova kiselost može sprečiti razmnožavanje mnogih bakterija. Osim toga, med sadrži enzim glukoza oksidaza koji kiseonik pretvara u vodonik peroksid, poznat po svojem antibakterijskom učinku.
Najefikasniji med je Manuka, a dobija se iz cveta grma novozelandskog čajevca (Leptospermum scoparium) i ima dodatna antibakterijska svojstva.
Otpornost antibiotika ozbiljan je problem sa kojom se savremena medicina suočava. Od posledica infekcija superbakterijama godišnje u svetu umre 700.000 ljudi. Dok farmaceutske kompanije tvrde da im se ne isplati proizvoditi nove antibiotike, Svetska zdravstvena organizacija ih poziva na suprotno.
Izvor: geek.hr, Foto: Unsplash
Pratite portal Report.rs na instagramu i fejsbuku