Upoznaćemo vas sa deset najpoznatijih istorijskih čudovišta.
10. Oni (japanskog porekla)
Prikaz Oni čudovišta može da varira od priče do priče, ali su uglavnom prikazani kao grozna, gigntska stvorenja sa oštrim kandžama, divljom i razbarušenom kosom i sa dva duga roga koja rastu iz njihovih glava. Uglavnom su humanoidnog oblika, ali su im ponekad dodavane i neke neobične osobine, npr. više očiju ili dodatni par prstiju na rukama i nogama. Njihova koža može biti bilo koje boje, ali su crvena i plava najuobičajenije boje koje se koriste da predstave kožu ovog čudovišta. Njihov grub i žestok izgled pojačan činjenicom da od odeće nose samo jedno parče tkanine koje ih prekriva od pojasa do kolena i ono je obično prošarano tigrastim printom, kao i gvozdenom batinom koju nose. Veoma je očigledna sličnost sa demonima u judejsko – hrišćanskoj tradiciji.
9. Trol (francuskog porekla)
Trol je velik, zao i odvratan čovekoliki monstrum. Trolovi su u bajkama, narodnim pesmama i folkloru često prikazivani kako se hrane ljudskim bićima, i njihov “lik i delo” je opstao do dana današnjeg, protežući se kroz savremenu literaturu. Imaju veliku glavu, bujnu kosu i bradu, veliki stomak i veoma jako telo.
8. Vampir (slovenskog porekla)
Vampiri su mitološka ili narodna bića koji su poznati po specifičnom načinu hranjenja – sisanju ljudske krvi. Iako mogu imati drugačije karakteristike u zavisnosti od toga u čija predanja imamo uvid, u većini slučajeva, vampiri su oživljeni leševi koji se hrane šišanjem i konzumiranjem krvi živih bića. Termin “vampir” je popularizovan u ranom 18. veku i izrastao je iz folklora jugoistočne Evrope, naročito sa područja Balkana i Grčke. Folklklorni, narodni vampiri su prikazani kao nemrtva bića (živi mrtvaci) koji posećuju voljene i izazivaju nevolje ili smrti u naseljima gde su obitavali dok su bili živi. Bili su uvijeni u koprenu, nisu imali očnjake i opisivani su naduveni, rumeni i sa zatamnjenim licem.
7. Mumija (egipatskog porekla)
Mumija je leš čija su koža i sasušeno meso bili očuvani slučajnom ili namernom izlaganju hemikalijama, ekstremnoj hladnoći, veoma niskoj vlažnosti ili nedostatku vazduha. Postoje popularne priče u vezi sa kletvama koje su povezane sa narušavanjem grobova mumificiranih leševa ili samih mumija. Ove priče o kletvama su dovele do današnje izmišljene prezentacije mumije: strašno, mrtvo telo uvijeno u zavoje, sa važnom razlikom od standardnog prikaza mumije – sadašnja mumija hoda.
6. Vukodlak (germanskog porekla)
Vukodlaci su mitološki ili folklorni (narodni) ljudi sa sposobnošću da se preobraze u vuka ili vukoliku kreaturu, bilo to namerno magijom ili pod kletvom. Srednjevekovni hroničar, Gervas od Tilburija, povezao je transformaciju sa pojavljivanjem punog meseca; naime, vukodlak koji ugrize svoju žrtvu, prenosi joj, takozvani virus i ugriženi se pod dejstvom punog meseca preobražava u vukodlaka. Međutim, iako je reč germanskog porekla, postoje izvesni dokazi da su vukodlaci spominjani još za vreme antičkih Grka, a oni se mogu naći u spisima filozofa Petronijusa.
5. Goblin (anglo – saksonskog porekla)
Goblin je zlo, razdražljivo, nepristupačano, bezobrazano i štetno stvorenje opisano kao groteksno unakaženo, poput gnoma. Mogu dostići visinu od patuljka, ili čak visinu čoveka. Pripisuju im se razne (ponekad suprotne) sposobnosti, temperamenti i izgledi, u zavisnosti od priča iz koje one potiču. U nekim slučajevima, goblini su klasifikovani kao izuzetno iritirajuća mala stvorenja, i povezani su (po pričama i verovanju) sa keltskim kućnim duhovima.
4. Zao duh (bliskoistočnog porekla)
Zao duh je stvorenje iz antičkog arapskog folklora koji obitava na grobljima i u nenaseljenim predelima. Po arapskim narodnim pričama, zli duhovi su pripadali demonskoj klasi i bili su potomci Iblisa, muslimanskog princa tame (Satana). Bili su sposobni da stalno menjaju oblik i formu, ali je njihovo prisustvo uvek bilo prepoznatljivo po njihovom nepromenljivom znaku: magarećim kopitama. Namamili bi neoprezne putnike u pustinju, gde bi ih ubijali i proždirali. Zli duhovi su takođe vrbovali malu decu, pljačkali su grobove i jeli mrtve.
3. Bansi (keltskog porekla)
Prema legendi, bansi kuka i ispušta prodorne krike oko one kuće u kojoj se nekome od ukućana bliži smrt. Kad se nekoliko bansi pojavi odjednom, to ukazuje na smrt nekog slavnog ili svetog. Priče i bajke ponekad govore o ženi koja je često bila i vila, koja biva ubijena i postaje duh, samim tim i bansi, ili o ženi koja umire na porođaju, pa postaje bansi. Bansi je često opisana kao obučena u belo ili sivo, sa dugom ravnom kosom koju češljaju sa srebrnim češljem. Druge priče opisuju bansi odevenu u zeleno, crveno ili crno sa sivim ogrtacem.
2. Gorgone (grčkog porekla)
U grckoj mitologiji, Gorgone su bile zlobna ženska čudovišta sa oštrim zubima i sa kosom od živih, otrovnih zmija. Gorgone su ponekad prikazane sa krilima od zlata, bezočnim kandžama i kljovama kao u vepra. Prema mitovima, ko vidi lice Gorgone pretvara se u kamen. Homer govori o samo jednoj Gorgoni, čija je glava predstavljena u Ilijadi. Hesiod povećava broj Gorgona na tri: Steno, Eurijala i Meduza, i one su kćeri boga mora Forkija i njegove žene Keto. Njihov dom je na najudaljenijoj strani zapadnog okeana; prema kasnijim zapisima, u Libiji. Od tri Gorgone, samo je Meduza bila smrtna.
1. Zombi (latinoamerickog porekla)
Zombi je oživljeno mrtvo ljudsko telo lišeno svesti. U većini verzija oni su nemrtvi leševi. Priče o zombijima vuku korene iz afro – karipskog spiritualnog verovanja: vudu. Ostale sablasne verzije zombija postale su građa za moderne horor priče, gde su oni vraćeni iz mrtvih, uglavnom u naučne svrhe, gde su oni jeli meso ili mozgove živih. Imaju veoma ograničenu inteligenciju, i ne mogu biti pod direktnom kontrolom ikoga.
Izvor:zezas.me, Foto:Unsplash