Natpis koji je navodno bio uklesan na Tutankamonovu grobu je upozoravao: Smrt će doći na brzim krilima svim onima koji ometaju počinak faraona.
17. februara 1922. okupilo se dvadesetak gostiju u pretkomoru duboko u Dolini Kraljeva, elitnom egipatskom gradu mrtvih. Arheolozi i egipatski dostojanstvenici bili su tamo kako bi videli otvaranje pogrebne komore kralja Tutankamona. Iako je već spoljašnja soba grobnice otkrila riznicu egipatskih umetnina i nameštaja, istraživači su se nadali da će pronaći nešto više – nedirnutu mumiju kralja Tutankamona. Dok je Howard Carter, glavni arheolog ekspedicije, čistio kameno punjenje između dve sobe, publika koja je bila prisutna sve je posmatrala u tišini. Nakon desetak minuta intenzivnog rada, Carter je načinio mali otvor, dovoljno velik da proviri i vidi kako se svetlost odbija od zidove obložene čistim zlatom.
Dok je blago poznatijih egipatskih kraljeva i kraljica odavno bilo opljačkano, Tutankamon je ležao netaknut u grobu, hiljadama godina zaštićen od provalnika zahvaljujući ostatcima drevnog građevinskog projekta. Iako su provalnici barem dva puta ušli u grobnicu, nikada nisu prošli kroz vrata druge pogrebne komore.
Tokom nekoliko sledećih godina Carter je izvadio najpoznatiju zalihu egipatskog blaga ikada pronađenu. Kovčeg od čistog zlata i poznata maska spokojnog lica zasenili su sve ono što je do tada bilo pronađeno. Ipak, iskopavanje grobnice mladoga kralja postalo je poznato i iz drugih, za neke, jezivijih razloga.
U aprilu 1922., finansijer projekta, Lord Carnarvon umro je zbog komplikacija od uboda komarca. Onda mu je uginuo i pas. I drugi ljudi povezani sa iskopavanjem počeli su umirati pod čudnim okolnostima.
Počele su kružiti glasine da je lord Carnarvon sa svojim saradnicima probudio prokletstvo mumije, prokletstvo kojim su faraoni prema predanjima kažnjavali one koji diraju njihove ostatke. Natpis koji je navodno bio uklesan na Tutankamonovom grobu je upozoravao: Smrt će doći na brzim krilima svim onima koji ometaju počinak faraona.
Postoji li prema tome istina iza ovoga prokletstva? Može li se osoba stvarno razboleti od drevnog groba?
Evropska i Američka javnost već pogođena egiptomanijom, bila je takođe obuzeta idejom prokletstva mumije. Novine su senzacionalistički objavljivale vesti o smrti članova ekspedicije i njihovim bližnjima. Richard Bethell – asistent Howarda Cartera, Bethellov otac – lord Westbury, A.C. Mace – Carterov partner i Elizabeth Carnarvon su žrtve osvete faraona prema novinarima. Sudeći prema popisu žrtava, rođeni egipćani nisu bili zahvaćeni kletvom. Carter, koji je bio popularan zbog preživljavanja kletve (barem do 1939., kada je umro) koliko i zbog pronalaska mumije, mrzeo je senzacionalizam koji se stvarao oko iskopavanja. Bio je duboko uznemiren zbog želje javnosti da sluša toliko o praznoverju. Čak je pokušavao uveriti ljude da faraonske kletve uopšte ne postoje u egipatskim obredima za mrtve. Natpisi na grobovima često su sadržali zaštitne formule, poruke za zastrašivanje neprijatelja iz ovog ili onog sveta, ali obično su sadržale dobre želje za sahranjenog.
1933. nemački egiptolog, profesor Georg Steindorff, napisao je pamflet o faraonskim kletvama, pokušavajući srušiti mit. Proučavao je živote i smrti žrtava kletve, utvrdivši da mnogi nikada nisu bili u blizini iskopavanja, da su imali samo slabe veze sa arheolozima i finansijerima iskopavanja.
Ali, kao i sve kletve, ona o Tutankamonovom grobu zaglavila se u mašti javnosti. Osamdeset godina nakon otvaranja grobnice, British Medical Journal objavio je naučnu studiju o prokletstvu mumije. Mark R. Nelson sa univerziteta Monash u Australiji, ispitao je stopu preživljavanja 44 zapadnjaka koja su prema Carterovim zapisima bila u Egiptu tokom iskopavanja i pregledanja grobnice. Nelson je pretpostavio da kletva kao fizički entitet ima moć naškoditi samo onima koji su fizički bili prisutni na otvaranju komore ili kovčega (čime je izuzeo psa lorda Carnarvona). Nelson je definisao nekoliko specifičnih datuma izlaganja: 17. februara 1922. – otvaranje trećih vrata, 3. februara 1926. – otvaranje sarkofaga, 10. oktobra 1926. – otvaranje kovčega i 11. novembra 1926. – pregledanje mumije. Za ljude koji su bili prisutni na više od jednog otvaranja ili ispitivanja, Nelson je obračunao povećano izlaganje mumiji.
Od 44 identifikovanih zapadnjaka, 25 je bilo prisutno tokom otvaranja ili ispitivanja. Ovih 25 u proseku su živeli 20,8 godina nakon izloženosti, a oni koji nisu bili prisutni živeli su u proseku 28,9 godina nakon 1926. Prosečna dob u trenutku smrti za one koji su bili izloženi iznosi 70, a za one koji nisu bili izloženi 75 godina. Nelson je ovim istraživanjem utvrdio da ne postoji nikakvo prokletstvo.
Ali, šta ako postoji naučno objašnjenje za neke fenomene koji su pogrešno shvaćeni kao kletva? Može li grob već bolesnu osobu učiniti još bolesnijom, dovoljno da umre?
Nadprirodna objašnjenja o prokletstvu mumije diskreditovala su pažljivim prevodima zaštitnih formula na grobnici, proučavanjem egipatskih pogrebnih običaja, pa čak i modernim istraživanjima, ali mit o prokletstvu odbija nestati.
Neki još uvek veruju da može postojati naučno objašnjenje za smrt Lorda Carnarvona koje ga povezuje sa Tutankamonovom grobnicom. Carnarvon je umro od bakterijske infekcije koju je uzrokovao ubod komarca. To je dovelo do sepse i upale pluća. Da li je izloženost otrovnim patogenima u grobnici mogla dovesti do smrti već bolesnog čoveka?
Carter je tvrdio da je grob bio slobodan od bakterijskih materija, ali savremena istraživanja pokazuju da bakterije koje napadaju disajne organe mogu biti prisutne u drevnim grobnicama. Sarkofazi sadrže formaldehid, sumporovodik i gas amonijak – sve materije koje oštećuju pluća. Drevno meso, voće i povrće koji se nalaze u pogrebnim darovima, da ne spominjemo mumifikovana ljudska tela, mogu privući opasne buđi kao što su Aspergillus niger i Aspergillus flavus, dok iz izmeta šišmiša mogu nastati gljivice.
Ali bez obzira na potencijal za neprijatne mikroorganizme, stručnjaci smatraju kako smrt Lorda Carnarvona nije povezana sa grobnicom. Umro je van sezone istraživanja, u doba godine kada je prevruće za kopanje u Egiptu. Mogao je biti izložen bakterijama, gljivicama i buđima mesecima pre svoje smrti.
Carter je takođe tvrdio da su uslovi u grobnici bili mnogo čistiji nego veliki deo Egipta iz tadašnjeg doba, tako da je veća mogućnost da je Lord Carnarvon pokupio infekciju negde u modernom Kairu 1920-ih gde je i umro, nego u Tutankamonovom osamljenom grobu. Čak da je osoba i dobila infekciju iz groba, bilo bi gotovo nemoguće reći jesu li uzročnici infekcije u stvari – drevni.
Ali bez obzira na bakterijski sadržaj, svaki antički grob nesumnjivo vodi prema pričama o duhovima ili kletvama koje nemaju uporišta čak ni uz najbolji motiv da ih se pronađe.
Izvor:impulsportal.net, Foto: Unsplash