Srbija godinama uvozi beli luk, najviše iz Kine, ali i iz Egipta, Španije, Albanije, a u manjim količinama i iz Makedonije i Argentine.
Samo u 2018. godini uvezli smo oko 440 tona ovog važnog i traženog poljoprivrednog proizvoda.
Dok vrednim domaćinima koji ga u Srbiji proizvode, nudi se samo 180 dinara za kilogram neočišćenog najjačeg prirodnog antibiotika, mi u marketima kupujemo kineski za 700 dinara.
Skoro svaka druga kuća u malom bačkom selu Šupljak kraj Subotice gaji beli luk u polju ili vrtu. Ludoški je ove godine odlično rodio – prosečni prinos premašuje četiri tone po hektaru.
Proizvodnja ove biljke, nadaleko poznate po svom mirisu, veoma je profitabilna, ali najčešće dolazi do naših trpeza iz Azije.
“Uvoz je jedan od problema. Ljudi kupuju taj luk jer je belji, a ne znaju da on sa ljuskom ide u hlor, a ko zna sa kojom se još hemijom tretira dok ne stigne do nas iz Kine”, objašnjava Tibor Sakac, jedan od najvećih proizvođači u Šupljaku.
“Svi uzgajamo staru sortu, koja se za ovu regiju pokazala najboljom, izvadimo je i očistimo rukom, jer na taj način čenovi ostaju celi, a tako traju duže. Osim toga, ludoški beli luk ima sedam puta više alicina od kineskog. Problem je što nemamo organizovani otkup kakav postoji za ostale ratarske i povrtarske kulture, ne postoji zadruga ili hladnjača koja bi rukovodila time da ga proizvođači prodaju po najpovoljnijoj cieni. Ovako ga prodajemo nakupcima i onima koji ga koriste kao sirovinu, retko ko izlazi na pijace sa belim lukom jer se to jednostavno ne isplati “.
Oni koji rade i druge kulture mogu sebi da priušite da čuvaju i skladište luk i čekaju bolju cenu, dok oni koji moraju odmah da isplate radnike prinuđeni su da ih odmah prodaju nakupcima. Iako ludoški beli luk u vrećama može izdržati do februara, kod mnogih ne dočeka zimu.
Proizvodnja luka prenosi se s generacije na generaciju.
“Ovaj posao nije težak, ali je prljav i zahteva mnogo ruku. Kada počnemo sa vađenjem, oko 20 radnika iz Kanjiže sigurno je na njivi i to košta najmanje 1.000 evra, a pritom ne računamo naš rad. Potrošimo oko 1.500 eura za seme po jutru. “Ima zarade. Ne žalimo se, ali svi radimo. Već pola veka cela porodica je uključena u ovaj posao”, dodao je Sakač.
Najljepše glavice iz sopstvene proizvodnje svake godine odaberemo i ostavljamo ih za seme i tako se proizvodnja belog luka u porodici prenosi s generacije na generaciju. Glavice belog luka, zavisno od veličine, imaju 8 do 12 čenova, a od svakog kilograma semena koje je posađeno, kada je sve u redu, primjenjuju se odgovarajuća nega i agrotehnika, leti daje najmanje pet kilograma prinosa.
Zbog činjenice da je potrebno puno ručnog rada, sve je teže pronaći radnika. I ova je godina, kako kažu, bila dobra, jer se mnogi, zbog korone nisu vratili na rad u inostranstvu.
Nestašica u svetu
Nedavno su se pojavile informacije da Evropi preti manjak belog luka i da će opet morati da uvoze veće količine iz Kine, jer su količine kojma raspolažu najveći proizvođači već rasprodate.
Izvor: rs.sputniknews.com, Foto: unplash.com